Fleksibilizacija radnih odnosa neizbežna je tendencija modernog doba i privredno-socijalnih okolnosti. Ona predstavlja pokušaj da se, donekle, pomire interesi poslodavaca i radnika koji su prema svojoj prirodi permanentno suprotstavljeni. Međutim, odgovorna i stručna vlast bi trebalo da normativnim i institucionalnim putem uredi privredne, radne i socijalne odnose na način koji će rezultirati slobodnim tržištem i zdravom konkurencijom, ali i socijalnom pravdom. Vladajući režim pokazao je i dokazao da ne samo da ne poseduje moralni, već ni stručni kapacitet da odgovori ovim izazovima. Uz osećaj žaljenja i strepnje za budućnost srpskog društva, svakodnevno smo svedoci najbrutalnijih i najflagrantnijih kršenja kako prava poslodavaca, tako i prava radnika koji su daleko ugroženija kategorija.

Institut privremenih i povremenih poslova predviđen Zakonom o radu, obilato se zloupotrebljava što ostavlja nemerljivo negativan efekat po društvo i socijalne odnose. Iako se zaključivanjem tzv. „PP“ ugovora u gotovo svim državama-članicama Saveta Evrope i Evropske unije zapravo stupa u radni odnos, kod nas to nije slučaj. Postavlja se pitanje koji su razlozi za to i zašto je važno razlikovati režim rada u okviru radnog odnosa i van njega? Odgovor je jednostavan: nivo prava i zaštite koji je radniku garantovan van radnog odnosa praktično je ravan nuli. U praksi naše države situacija nije znatno bolja ni kada je reć o  radnom odnosu na osnovu ugovora o radu na neodređeno ili određeno vreme, ali u tim slučajevima makar postoji mogućnost da se zaštita prava potraži na sudu uz nadu da će do sudskog epiloga doći u razumnom roku. O kojim pravima je reč? Najpre, o pravu na uplatu socijalnih doprinosa, što je iz ugla poslodavca zakonska obaveza. Pravila o otkazu koja bi, uz taksativno navedene otkazne razloge i otkaznu proceduru, trebalo da zaštite zaposlene radnike od osionog i pravno neutemeljenog uručivanja otkaza i time obezbede određenu stabilnost radnog mesta, primenjuju se na one koji rade u režimu radnog odnosa. Sa druge strane, „PP“ ugovor se ili raskida kao i drugi obligaciono-pravni ugovori ili jednostavno ne produžava. Dalje, kada govorimo o kolektivnom otpuštanju, radnici koji rade na osnovu „PP“ ugovora, prema odredbama Zakona o radu, ne ulaze u programe za otpuštanje, a upravo je njihov cilj da ublaže i anuliraju negativne socijalno-ekonomske efekte otkaza. Konačno, kada je reč o stečajnom postupku, u prvi red za naplatu svojih potraživanja od privrednog društva ulaze zaposleni, a lice koje radi van radnog odnosa se prema članu 5. Zakona o radu ne smatra zaposlenim licem, već radno angažovanim, što kako je već istaknuto, podrazumeva značajno niži stepen prava i zaštite.

To praktično znači da je poslodavcima daleko isplativiji rad u „PP“ režimu, a unošenje fleksibilnih formi zapošljavanja u zakonodavstvo nije samo po sebi loše i neadekvatno. Problem je kada se te forme masovno zloupotrebljavaju, što je u slučaju „PP“ ugovora u Republici Srbiji podržano i stimulisano od strane nadležnog ministarstva. Kako pitanje trajanja rada u režimu privremenih i povremenih poslova Zakonom nije najpreciznije uređeno, nadležno ministarstvo je dalo mišljenje koje, uistinu nije obavezujući pravni akt, ali koje u velikoj meri utiče na tumačenje odredbi od strane sudova i u krajnjoj liniji prezentuje stav vladajućih struktura i njihovu politiku prema odnosnom pitanju. U spornom mišljenju (br. 011-00-151/2015-02 od 17. marta 2015. god) navodi se da se: „Zakonsko ograničenje obavljanja ovih poslova od 120 radnih dana u kalendarskoj godini odnosi na vreme obavljanja svakog konkretnog posla i ne odnosi se na broj lica koja će obavljati ove poslove“. U istom mišljenju se još dodaje da „jedno lice može kod istog poslodavca da radi najduže 120 radnih dana na jednom poslu, a po završetku tog posla, može da zaključi ugovor o privremenim i povremenim poslovima na drugom poslu“. Time je zapravo ministarstvo dalo normativnu potporu za mogućnost da jedno lice radi u režimu „PP“ ugovora i znatno duže od 120 dana koje Zakon o radu predviđa kao maksimalni vremenski rok. Na taj način se ta odredba Zakona izigrava, a radnici su, što je u Srbiji najčešći slučaj, primorani da rade u okviru tog režima, gde uplata socijalnih doprinosa nije obavezna zakonski, već je stvar dobre volje poslodavca i gde se bez posla može ostati iznenada, bez bilo kakve otkazne zaštite koja je garantovana kada se rad obavlja na osnovu ugovora na neodređeno. Šta poslodavci najčešće rade? Zaključe sa licem „PP“ ugovor po kojem ono kod poslodavca radi kao, primera radi, vozač. Po isteku zakonskog roka od 120 dana, oni sa istim licem zaključe ponovo „PP“ ugovor po kojem ono sada radi na poslovima nadzora i održavanja vozila i tako u krug kada god istekne taj vremenski period. Budući da se suštinski  radi o sličnim poslovima, radno angažovano lice nastavlja da obavlja iste one poslove kao i ranije.

Još jedan primer zloupotrebe ovih ugovora, nakon potpisivanja sramnog ugovora o koncesiji aerodroma „Nikola Tesla“ dao je niko drugi do ministar za rad i socijalna pitanja g. Đorđević, inače tvorac čuvene izjave da on kao ministar nije nadležan za radne odnose u privatnom sektoru! Naime, on, ali i gotovo svi članovi vlade koji su se oglašavali po pitanju koncesije, ističu da u dogledno vreme neće biti otpuštanja radnika beogradskog aerodroma. Formalno je to tačno. Da, neće biti otpuštanja, samo aktuelni „PP“ ugovori neće biti produženi, a radnici, ne samo beogradskog aerodroma, već i u gotovo svim većim privrednim društvima, najčešće rade po osnovu tih ugovora. Tu igru reči, izbegavajući da javnosti saopšte suštinu, aktuelni režim koristio je i u mnogim drugim prilikama, kad god je nekakav famozni strani investitor kupovao domaće firme dovedene do stečaja, gde su jedini problem novoj „kombinaciji“ predstavljali radnici i njihova zakonska, dospela, a neisplaćena potraživanja.

Tu dolazimo do pitanja koje u značajnoj meri odslikava ključ izbornih „uspeha“ vladajućeg kartela. Stanje nesigurnosti radnog mesta u kojem ugovor koji radniku i njegovoj porodici obezbeđuje egzistenciju i mogućnost preživljavanja, može biti raskinut u svakom trenutku, dovodi do degutantne prinude koja se još može označiti i kao „politički mobing“. Radnici su ucenjeni i prisiljeni da pored svojih radnih obaveza, redovno ispunjavaju i sve ono što bi od njih bilo zatraženo, svesni da bi u suprotnom, već sutradan mogli ostati bez posla i kakve-takve mogućnosti da obezbede egzistenciju. Otvoreno govoreći, to je porobljavanje u klasičnom smislu tog pojma. Na taj način se stvara vojska prisilno poslušnih ljudi kojima se otima dostojanstvo i nada da je moguće nešto promeniti.

Situacija u našoj državi je takva da privreda počiva na neformalnom radu koji radnicima ne pruža adekvatnu zaštitu i prava. U raljama onih koji iskorišćavaju užasne pozicije u kojima se radnici nalaze, ne pokazujući pri tom bilo kakvu političku volju da se takvo stanje promeni, ne može se očekivati ni boljitak. Prosečna plata od 500€ će ostati misaona imenica i omiljena laž nelegitimnog predsednika Vučića. Nisu zbog svega ovoga srećni ni poslodavci, koji su sve više u situaciji da uzmiču pred ucenama i „reketiranjem“ najviših predstavnika vlasti.  Nema sumnje da bi i njima pogodovao pravno uređen poslovni ambijent, koji bi omogućio fer tržišnu „utakmicu“ i ekonomski održive podsticaje za razvoj privredne delatnosti i otvaranje novih radnih mesta, koja bi bila plaćena i stabilna. Tu se naravno, misli na one koji žele da u skladu sa zakonom obavljaju svoju delatnost. Ostali bi trebalo da budu predmet istraga i sudskih postupaka. Izborimo se za to na svaki mogući način koji nam garantuju Ustav i zakoni. Probudimo dostojanstvo u nama, zato što smo građani, a ne podanici neradnika i probisveta!

 

Autor: Aleksandar Stevanović, osnivač PSG