Već duže vremena živimo u duboko nepravednom društvu. Država, umesto da stvara poslovni i socijalni ambijent koji bi doveo do stvaranja većeg društvenog bogatstva, uglavnom se bavi preraspodelom postojećeg, odnosno, jednima uzima da bi drugima davala, zavisno od blizine vladajućim strukturama. To je stalni izvor nezadovoljstva raznih društvenih grupa, pa tako danas protestvuju poljoprivrednici, juče su to bili prosvetari, a sutra...ko to zna, kandidata je mnogo. 

Manipulatori javnim mnenjem su već davno ispekli zanat neutralisanja protesta raznim tehnikama. Nekada organizuju paralelne grupe (vladine nevladine organizacije) kako bi kroz lažnu konkurenciju razvodnili bunt, nekada isprovociraju radikalizovanje protesta (ubacivanje provokatora) kako bi umanjili podršku protestantima, a sve te tehnike se svode na jednu, a to je - kreiranje što više grupa sa prividno različitim interesima, a onda, u slučaju protesta, njihovo svođenje na brojčano zanemarljivu grupu i prikazivanje grupe kao egoistične klike suprostavljene drugim delovima društva. 

Naši poljoprivrednici su od pamtiveka stub društva. Kakva god bila politika, oni ostaju na zemlji, obrađuju je i narod nikada nije gladan. Sada vidimo kako ih polako ali sigurno potiskuje veliki kapital. Tržište se neselektivno otvara za strane poljoprivredne proizvode visoko subvencionisane od strane njihovih država, zemlja se prodaje na sumnjivim tenderima. Došli smo dotle, da spas poljoprivrede očekujemo od arapskih kompanija. Naravno, nije bitno to što su kompanije arapske, ali čudno je da spaz za poljoprivredu jedne tradicionalno seljačke zemlje tražimo toj adresi. Izgleda da su svi pametniji od nas, bar u očima državnih službenika ili.... je priča mnogo jednostavnija i svodi se na pitanje novca i korupcije.

Živimo u ludom svetu. Svega ima dovoljno, a cene odoše u nebesa. Pokazuju se rezultati priglupog delovanja onih koji "štite" naše interese - političara . Moćne zemlje sveta veštački drže niske  cene hrane kako bi zadržali socijalni mir u svojim zemljama, a račun ispostavljaju onim manje razvijenim kao što je Srbija. 

Naši poljoprivrednici imaju pravo da se bune. Ostavljeni su na tržišnoj vetrometini bez ikakve zaštite. Država ima dva puta da ih zaštiti. Ili da subvencioniše njihovu proizvodnju na isti način kako to čine konkurentske zemlje ili da uvedu carine koje bi anulirale uticaj tih subvencija. Na domaćem tržištu mora postojati čista konkurencija i ne sme biti povlašćenih bez obzira o čijem se kapitalu radi. 

Ne verujem da će naša država učiniti bilo šta od predloženog i zato je bitno da se protesti poljoprivrednika podrže što šire od svih nas. Možda ćemo krakoročno dobiti  skuplje poljoprivredne proizvode, ali dugoročno ćemo svi biti na dobitku. 

 

 

Goran Kovačević,

predsednik Odbora za ekonomiju PSG