Škola za sve- rečenica koja verno prati inkluziju sve ove godine u kojima se ona implementira u obrazovni sistem. Dakle, škola zaista treba da bude škola za sve. Zašto? Jer je obrazovanje temelj, osnova i srce svakog društva. Društvo u kome obrazovanje ne funkcioniše na uređen, organizovan način, ne može biti društvo napretka. Društvo koje obrazovanje ne postavlja kao prioritetnu oblast je društvo koje ne gleda u budućnost. Stanje u obrazovanju jasno oslikava stanje u držav i-  jedno opšte nezadovoljstvo i devastiranost. Nemojmo se zavaravati serviranim informacijama u kojima nam govore da je škola prevaziđena. Škola jeste i mora biti mesto u kome će se razvijati puni razvojni potencijali svakog pojedinca.

A zašto za sve? Zato što svako od nas ima jednaka prava, između ostalog i na obrazovanje. Rekli bismo, toliko puta ispričana priča, zar moramo opet?! I zaista bismo i mi voleli da je ovo jedna lepa priča, sa srećnim krajem, u kojoj je obrazovanje na najvišem nivou. Priča u kojoj se poštuju ljudska prava. Jedna priča u kojoj je škola zaista škola za sve. Kada skinemo ružičaste naočare i sagledamo suštinu rečenice Škola za sve, shvatimo da ista ima svoju potvrdu samo kroz određene segmente, taman toliko da zadovolji formu.

Inkluzija je u Srbiju došla sa demokratskim promenama početkom 2000. godina, a zakonom i obavezujuća od 2009. godine. Od tada, pa na ovamo, uključivanje dece sa različitim vrstama smetnji u razvoju u redovne škole je postalo deo školske prakse. Deci kojoj je potrebna dodatna podrška u obrazovanju obezbeđen je niz usluga. Međusektorska saradnja zdravstva, socijalne zaštite i obrazovanja obezbeđena je formiranjem interresornih komisija, koje utvrđuju pravo na usluge dodatne podrške. Omogućeno je  obrazovanje po individualnim obrazovnim planovima, kao i pravo korišćenja prevoza, udžbenika i ishrane u školi, usluga ličnog pratioca i usluga stručne dodatne podrške defektologa u sistemu.

Verovatno bismo i sada pomislili da smo rešili sve probleme, mi smo inkluzivno društvo. Šta se dešava u praksi? Situacija je takva da su nastavnici pretrpani nastavnim planom i programom i sadržajima, koji se smenjuju kao na pokretnoj traci. Pored toga, uslovi u kojima oni obavljaju svoju delatnost su krajnje demotivišući i degradiraju struku koja treba i mora biti temelj svakog demokratskog društva.  U uslovima omalovažavanja, ponižavanja i ucena, nastavni kadar pokazuje želju i energiju da pruži najviši stepen znanja i podrške svoj deci u obrazovanju. Ali,  priča o kvalitetu obrazovanja, posebno dece sa smetnjama u razvoju tu počinje i tu se i završava. Nastavnici, uprkos svim navedenim činjenicama, nemaju dovoljno kapaciteta i resursa za rad sa decom sa smetnjama u razvoju. Dodatne edukacije koje pohađaju mogu da doprinesu povećanju kompetencija za rad, ali svakako ne mogu trajno da povećaju kvalitet obrazovanja, te im je i dalje potrebna stručna podrška defektologa. Sistem dodatne podrške u kom stručna lica pružaju podršku učenicima i nastavnom kadru u osnovnim školama jeste regulisan Zakonom i delimično Pravilnikom. Učenici imaju pravo na dodatnu podršku, po Zakonu, ali ona u praksi nije ostvarljiva, delom zbog nedostatka, a delom zbog neadekvatnog korišćenja postojećeg kadra. Dakle, mi imamo stručni kadar, volju za unapređivanje stručnih kompetencija, ali imamo i dalje prisutno neracionalno korišćenje istog, kao i preklapanje usluga. Zašto? Pomisliće neko da država ne želi da se bavi ovim pitanjem, na organizovan i odgovoran način, iz njoj znanih razloga.

I da se vratimo na početak ove, naizgled, idilične priče. Sve dok imamo obrazovni sistem u kome deca, ne mogu da dostignu svoj pun potencijal, do tad nećemo imati pravo, odnosno praktično značenje rečenice Škola za sve. Zato pozivamo, pre svega, na poštovanje Zakona, odnosno na primenu sistema dodatne podrške u svim školama u kojima je to potrebno. Uključivanje stručnih lica u ovaj proces je ključ za realizaciju inkluzije. Škola za sve mora da omogući svakom pojedincu napredovanju prema individualnim kapacitetima i mogućnostima, kao i da obezbedi sticanje funkcionalnih znanja, kojima pojedinac doprinosi sveukupnom razvoju društva.

 

Jelena Banjac

Master defektolog i članica Pokreta slobodnih građana