Izrugivanjem svemu što je normalno i ljudsko, vešto baratajući medijima, nemilosrdno se obračunavajući sa neistomišljenicima, vlast šalje jasnu poruku koja se svodi na jedno – „gazda sam, može mi se“.

Svakodnevnica našeg društva malo se ili nimalo ne razlikuje od zlih 90-ih, za koje smo jedno kratko vreme, a i pomalo naivno, pomislili da su trajno iza nas. Ali one su se vratile, isprva tiho i prikradajući se, a sad javno, otvoreno i bahato, noseći zastavu na kojoj piše „Plaši i gazi narod, da bi bio pokorniji“. Izrugivanjem svemu što je normalno i ljudsko, vešto baratajući medijima, nemilosrdno se obračunavajući sa neistomišljenicima, vlast šalje jasnu poruku koja se svodi na jedno – „gazda sam, može mi se“. Strašne devedesete su opet tu, samo nema rata, mada se i on često pominje, kada neke druge bauk teme zakažu. Razlika je još i u tome što sada benzina ima, istina najskupljeg u regionu...ali bar ga ima. Sve drugo je isto: isti ljudi vode zemlju, isti klanovi se ubijaju ali baš svakoga dana na ulicama, iste institucije su u slugeranjskom položaju... Pa i dan kada slavismo dostignuća policije, jednaka svim našim dostignućima, nije prošao bez sačekuše i otrcanog saopštenja da „...nadležni organi ...“.

Uzalud se predsednik države trudi da iznudi poneki osmeh na licima sve turobnijeg građanstva, iznoseći rezultate bez pokrića, nudeći rešenja koja tek treba da dođu, najavljujući zlatna doba, pobede svih vrsta, što pomalo podseća na najave novog tajnog oružja, najave koje su bile popularne tokom Drugog svetskog rata. I pored „nikad boljih rezultata od kojih nas je prosto sramota“, činjenica je da prosečan građanin živi nikad gore. I tu ne pomažu ni najave o „nikad većim značajnim povećanjima“ primanja. Naprosto, Srbija je redovno na začelju svih međunarodnih lista koje imaju bilo kakve veze sa kvalitetom života i standardom. Za uzvrat Srbija vodi na listama korupcije, jedini smo u Evropi koji na državnom nivou peru novac, vodimo po padu standarda, odliva obrazovanih ljudi i opšte depopulizacije. Ipak, najgore od svega je sveprisutna atmosfera straha. Straha od gubitka posla, straha da se ne oduzme i onaj minimum kojim se raspolaže, straha za porodicu, straha od krminala koji vlada ulicama i gradovima, zapravo brige za stvari koje sačinjavaju elementarni život kojim živi većina ljudi u Srbiji. Strah se gaji, putem njega se vlada. On se štedro servira preko medija, a egzemplari kažnjavanja neposlušnih imaju karakter pokaznih vežbi.

Poređenje sadašnjih „velikih rezultata i uspeha“ uvek se referišu na neka prošla vremena koja su, po definiciji, okarakterisana kao zla. U tim podsećanjima nikad se ne ide daleko u prošlost, sve se završava šest godina unazad, od kada ova vlast suvereno odlučuje o svemu o Srbiji. U javnim nastupima poređenja sa 90-im brižljivo se izbegavaju, jer ona bi podsetila na to ko je zapravo vodio rat, ko je bio ministar, ko je bio zamenik ratnog zločinca.

Vođa radikala najbolji je primer velikog povratka devedesetih. Istom tehnikom, istim metodama i sa istom scenografijom Šešelj se trudi da u punoj meri vrati ono po čemu je bio znan. Glavni imenitelj njegovog delovanja su ponovo strah i mržnja. Budući da i strah i mržnju SNS gaji na svim nivoima, delovanje Vojislava Šešelja je vrlo prihvatljivo, čak dobrodošlo. Otuda on ostaje poslanik u Skupštini, igrokazi zastrašivanja se ne sankcionišu, reakcija vlasti na ekstremna ponašanja izostaju. Devedesete, sa istim protagonistima su se vratile u punom kapacitetu. Razlika je u tome što su uloge drugačije podeljene i što vlast sada ima jedno iskustvo iza sebe. To znači da neće sebi dozvoliti greške iz prošlosti, da će učiniti sve da zadrži vlast, i da su pred nama teška i još teža vremena.

Prof. dr  Miroslav Kopečni, potpredsednik Političkog savet PSG