Nakon protesta ispred „Informera“, te hrpe papira punog laži, obmane, napisanog bez trunke stida, morala, empatije, gde smo zdušno, sa nekom teskobom u grlu sve uzvikivale zajedno:
Da nećemo ćutati, nećemo se plašiti;
Da nasilje nad ženama nije eksluziva ni izvor profita;
Da ispovest silovatelja nije senzacija;
Da priručnik kako se odbraniti i šta nositi u torbi za eventualni napad nije ono što nam je potrebno. 

Pitamo se koja je sledeća, sa verom i nadom da neće biti nijedna više. I dok ovo pišem u vestima, „Muškarac u Futogu nožem izboo ženu“, drugi „Muškarac pretukao ženu“...

E pa dosta! Stvarno više dosta!

Imamo jako stegnutu pesnicu. Šakom od sto. Sto pun predrasuda. Predrasuda kao tradicionalnog obrasca u kojem žene imaju manju društvenu moć od muškaraca. Predrasude koje oduvek imaju samo jednu svrhu, a to je prebacivanje odgovornosti sa nasilnika na žrtvu.

ŽENA JE KRIVA ZA NASILjE    LAŽ

IZAZIVA I PROVOCIRA SVOJIM PONAŠANjEM  LAŽ

BIRALA JE NASILNOG PARTNERA LAŽ

NASILjE ĆE PRESTATI AKO GA NAPUSTI, ALI ONA NEĆE  LAŽ

NASILjE JE PRIVATNA STVAR U KRUGU PORODICE LAŽ

PRETNjA I UVREDA NE PREDSTAVLjAJU NASILjE LAŽ

NASILjE U PORODICI NIJE PRAVI ZLOČIN – SVI PAROVI SE SVAĐAJU LAŽ

NASILjE JE  POSLEDICA GUBLjENjA KONTROLE ILI NAPADA BESA LAŽ

ZA SVE JE KRIV ALKOHOL, NIJE ON TAKAV SAMO KAD POPIJE  LAŽ

NASILjE SE DEŠAVA SAMO MEĐU NISKO OBRAZOVANIM I SIROMAŠNIM LAŽ

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 1999. godine proglasila je 25. novembar za Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, kako bi se podigla svest o činjenici da su žene širom sveta žrtve seksualnog, psihičkog, fizičkog, porodičnog nasilja, zlostavljanja i mnogih drugih vidova nasilja... Reklo bi se da u susret tom Međunarodnom danu nikada nismo išle krhkije, uplašenije, nemoćnije... Poražene od strane insitucija, sistema i društva. Čini se kao da vrištimo iz sveg glasa, ali da nam se taj eho vraća, da ga čujemo samo mi. Mi žene. Lažu nas, iznova nas lažu, „Niste same“. A same smo.

Same hodamo ulicama gde vreba novi-stari silovatelj. Same odlazimo na posao gde nas požudno posmatraju i misle da kad god požele mogu da nas poseduju. Same prolazimo pored bašta kafića dok nam dobaciju zbog kratke suknje. Same smo u kući za koju mislimo da je dom, jer u njemu imamo decu sa čovekom koji kad malo popije da sebi za pravo da udari. Same smo kad poželimo da odemo. Same smo kad poželimo da prijavimo.

Ali dosta!

I znate šta nismo same - imamo jedna drugu! A ovaj talas neće stati, dok sve ne budemo slobodne. Šakom o sto, da se institucije probude! A nasilnici adekvatno kazne!